Dobro se sjećam Svjetskog prvenstva iz 1998. godine, koje je igrano u Francuskoj. Perfektna organizacija, stadioni vrhunski, putne komunikacije, obezbjeđenje - sve je bilo na najvišem nivou. Francuzi se neće izložiti ni velikom trošku, velike nacije čuvaju svoja blaga u ovom slučaju, stadione.
Nemam snage ni govoriti o tragediji uništenog Arhiva BiH i tome šta to znači, jer nažalost, nema ni puno onih koji uopće mogu shvatiti dimenzije te tragedije. Ne želim ni opisivati potencijalno patetičnu sliku kako udišem miris dima prisjećajući se dana provednih u Vatrogasnoj brigadi sa tim hrabrim ljudima.
Bio sam u Sarajevu na dočeku Nove godine. Znaš kako su odbrojavali zadnje sekunde? Tri, dva, jedan – Idemo u Brazil – pričao mi je neki dan Hrvoje Tironi, prijatelj iz SN-a.
Možda nam se ona učinila tako kratkom jer smo dugo bili upitani nad okolnostima Redžićeve smrti. Ili možda još više, izvan puke radoznalosti i nagađanja, zbog njegov sjene kojom smo osjenčani i danas, zbog njegove intelektualne i moralne aure. I sjećanja na čovjeka koji je sa radošću percipirao svijet i svaki sutrašnji dan, i na onu tananu senzibilnost sa kojom je prepoznavao ljepotu i u krajoliku i u ljudima.
Dva velikana našeg fudbala, dvije ljudske gromade, dva velemajstora, Švabo i Pape
Valjda su sedeli za kompjuterom, chatovali, osvajali svet u onim glupo-dosadnim kompjuterskim igricama koje nemaju kraja. Znate ono, ti si kao neki super heroj, imaš gomilu naoružanja i ideš iz nivoa u nivo i samo rokaj... Glupo da gluplje biti ne može..Kao da nam nije bilo dosta pucnjave za dva života..i dvesta nivoa...
Za Fergusona mnogi kažu da je najbolji trener svijeta svih vremena a za Ćiru da je trener svih trenera
Jesmo li, dakle, kao stanovnici facebookistana i googledoma zapravo društveno isključeni, a da pri tom živimo u uvjerenju da smo najaktivniji članovi društva? Može li se naš like i share smatrati aktivnošću koja mijenja svijet? I hoćemo li se jednog (ne tako dalekog) dana poput mlade Britanke čuditi ako nam na promociju, zabavu, rođendan, na skupove, proteste, demonstracije, ne dođe niko, smatrajući da je to što je informaciju o njima shareovao naprosto dovoljno?
15-ak velikih klubova koje sam imao sreće da svakog drugog vikenda gledam uživo.
Turisti dolaze jer im je jeftino, a ponudili smo im i jeftin doček
Čega se najviše bojimo u Brazilu? Neymara, Messija? Ne, najveći strah je da nam se krov stadiona ne sruši na glavu. U Brazilu se to često događa. Ili da nas sunce sprži, jer su tamo opasne ozonske rupe? Ne, ja se iskreno najviše bojim za naše navijače. Kladim se da će pokušati golim rukama hvatati pirane u Amazoni. A to je smrtonosnije nego kad Neymar, odnosno Messi krenu prema Pletikosi ili Begoviću...
Sarajevo i Bosna imaju šansu, ali je rijetki koriste i onda kad neko nešto uradi bude dočekan na nož.
Vuk misli svoje, on bi svježega mesa, što više. Pastir bi želio da nema vukova, nijednoga. A ovce? Njima je gotovo svejedno. Smazat će ih ili vuk ili pastir. One bi kao idealno rješenje poželjele da vuk pojede pastira. Bio bi vuk sit a one na broju. Ali 'ta će one... One su samo ovce.
Sarajevo je kao klub, kako mi kažemo, teška pjaca(bazar)...
Nakon što se godinama radilo na dovođenju Ace Petrovića za selektora,još brže se uradilo na njegovom odlasku..
Auto industrija
Turizam
Košarka
Fudbal - Nogomet