Odbrana Alije od projektiranog Alije
Autor: Mustafa Spahić
Datum objave: 02. 12. 2015 - 15:33

Odbrana Alije od projektiranog Alije

Mustafa Čengić: "Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira", KULT-B, Sarajevo 2015. godine.

Možda najkraća po sadržaju, a najveća i najdublja po obimu definicija civilizacije glasi - Civilizacija je komunikacija. U komunikaciji je jedino moguće doći do čovjeka jer se čovjek definira, ostvaruje i potvrđuje preko drugog čovjeka i dolazi do vlastitog priznanja. Zapravo, komunikacija je vanjsko biće identiteta. Ovo potvrđuju i riječi mudraca Diogenesa koga su Grci smatrali najmudrijim čovjekom na svijetu. Na taj sud i mišljenje Grka o njemu Diogenes je mirno i hladno odgovorio: Sve zasluge za moju mudrost ne pripadaju meni nego budalama. Ja sam samo gledao šta budale rade i nikada to nisam radio i slušao sam šta oni pričaju i nikada to nisam govorio. 

Kako se treba odnositi prema živima, a kako prema umrlima uče sve religije i kulture svijeta u okviru tradicije. Tako u Islamu gibet (ogovaranje) nije laganje nego je gibet govoriti i kazivati istinu o čovjeku iza leđa u njegovom odsustvu, ukoliko smo imali priliku i mogućnost da mu je kažemo u lice. Kakav značaj, značenje i težinu ima latinska izreka o umrlim - sve najbolje naučio sam za nezaborav od pokojnog Milovana Đilasa 1991. godine kada smo s njim vodili intervju profesor Dževad Hodžić i ja. Lično sam imao neugasivu želju i potrebu da upoznam tog čovjeka. Naravno, najviše smo ga pitali o Titu pošto je bio jedan od najbližih njegovih saradnika sa članskom knjižicom broj četiri, a kao disidenta Tito ga je kasnije u nekoliko navrata držao u zatvoru blizu 13 godina. Sve čega se mogao prisjetiti o Titu je kazivao ali nam je strogo skrenuo pažnju da snimamo i objavimo samo ono što je afirmativno i pozitivno o njemu, a ovo ostalo je samo za vas, bez prava na javnu upotrebu. Na naše pitanje zašto, kratko je odgovorio: sve što sam znao i umio negativno napisati o Titovoj vladavini napisao sam dok je bio živ i dok mi je mogao odgovoriti i braniti se. 

Pod Alijinom zastavom

Zato uvažavam i priznajem sve one (dva Senada i Vildanu), bez obzira na to što se sa njihovim sudovima i ocjenama ne slažem, koji su kritički i analitički pisali o politici rahmetli Alije Izetbegovića dok je bio živ. Za knjigu Mustafe Čengića: "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira", prvo što se da zamijetiti jeste da je prejakog i neizdržljivog naslova. Kao što je pjesnik pjevao: "Ubi me prejaka riječ", ovdje se može kazati - ubi nas i prestraši prejak naslov, doduše 12 godina poslije Alijine smrti. 

Đilas ništa protiv Tita nije napisao poslije njegove smrti. U knjizi na nekoliko stotina stranica Čengić je po principu ad hominem opsjednut likom i imenom Alije Izetbegovića: "Preuzimajući ideju o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini SDA je istovremeno tu ideju svela na pravo naroda da žive jedni pored drugih umjesto jedni s drugima. Svoju političku praksu je bazirala na principu Mi - Oni. Sa svojim vjersko-nacionalističkim opredjeljenjima Alija Izetbegović nije bio taj ispod čije će zastave stati svi narodi Bosne i Hercegovine. On se jasno deklarisao kao vjersko-politički vođa jednog naroda, a ne kao predsjednik (valjda predsjednik Predsjedništva ili predsjedavajući) svih građana Bosne i Hercegovine", piše autor knjige o Aliji. Pitamo Čengića: kada građani BiH nisu stali ispod Alijine zastave, zašto nisu stali ispod zastave njegovih reformista, socijalista, socijaldemokrata ili komunista? Odgovori su kratki i jasni. Srbi i Hrvati svoj umni identitet koji se isključivo ostvaruje u državi i svoj politički subjektivitet, identitet, dignitet i vjerodostojnost u BiH traže kroz Srbiju i Hrvatsku. Tako prof. Ivo Komšić zamjećuje da su Hrvati u BiH politički desubjektivizirani i depolitizirani zato što žive izmješteni umni identitet iz BiH u Hrvatskoj. Zar zamjenik ministra informiranja u vladi SFRJ nije čuo i pročitao riječi srbijanskih nacionalista i hegemonista: ukoliko SFRJ dođe u pitanje, BiH je Jugoslavija u malom i zato je neodrživa. 

Kada su to Srbi u BiH vodili ičiju drugu politiku osim politike države Srbije? "Hrvati i Slovenci su nešto drugo, pa ako hoćete i bosanski Turci (Bošnjaci), a Srbi iz BiH treba da idu svi na front, a ne da se bave politikom. Šta imaju oni (samostalno) da rade. Mi se brinemo i mislimo za sve Srbe, a oni da slušaju. Pravo da vam kažem, manje ih marim nego Hrvate, ta ne bi znali šta su, da nema Srbije. Mi smo od njih stvorili Srbe", piše Milenko Vesnić, predsjednik vlade SHS 1920. godine. Zar danas, 2015. godine, dakle, 95 godina poslije Vesnića, rukovodstvo Srba u BiH ne izjavljuje: Bosna ne može u NATO bez Srbije i ona neće nikada priznati Kosovo dok ga ne prizna Srbija? 

Ko je taj čovjek i ko je ta stranka koji mogu većinu politički organiziranih Srba i Hrvata u BiH koji žive u njoj i od nje navesti da politički, privredno i ekonomski ne rade na njenu štetu a u korist Srbije i Hrvatske? Notorna je istina da predsjednik Hrvatske Tuđman nikada Bošnjake nije priznavao kao narod nego ih je smatrao Hrvatima niti je intimno i iskreno priznavao BiH kao državu. On je ostao doživotno duhovni, mentalni i intelektualni uškopljenik Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine. Zato zlurada je, netačna i neistinita tvrdnja autora knjige o Alijinim „vjersko-nacionalističkim opredjeljenjima" kada je u pitanju bivša SFRJ, a posebno BiH: „Srbija i Hrvatska su nacionalne republike, a Bosna i Hercegovina nije i ona može biti i opstati samo kao građanska Republika" - kaže u ekspozeu Alija Izetbegović na Osnivačkoj skupštini SDA 26. 5. 1980. godine. Zar to nisu riječi vizionara, političara i državnika koji se do zadnjeg dana zalagao sa Kirom Gligorovim za opstanak SFRJ pa makar kroz asimetričnu federaciju pa čak i konfederaciju. Da budemo konkretni, otvoreni i jasni, SFRJ su sručili i uništili slovenački slijepi i ekstremni ekonomsko-privredni egoizam, hrvatski nacional-klerikalizam i srbijanski velikodržavni hegemonizam koji pod Jugoslavijom izričito podrazumijeva Srboslaviju. One zemlje: Srbija, Hrvatska i Slovenija, koje su formirale prvu Jugoslaviju, srušile su, razorile i uništile drugu Jugoslaviju ili SFRJ. Po Makedoniji, Crnoj Gori, BiH, pokrajinama Vojvodini i Kosovu SFRJ je mogla postojati hiljadu godina. 

Istovjetni sudovi o Deklaraciji

Mada je nevjerovatno i nezamislivo ali je potpuno tačno i istinito da Mustafa Čengić dijeli potpuno iste stavove, ocjene i sudove, samo kao plagijator sa zakašnjenjem, sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Šešeljem, Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić i Miloradom Dodikom o Alijinoj "Islamskoj deklaraciji". Prvo krenimo od Balkanskog kasapina: "Ideološki temelji postavljeni su još 1970. godine objavljivanjem 'Islamske deklaracije' Alije Izetbegovića kao tajnog političkog programa" (Slobodan Milošević, 31. 8. 2004. godine). Na pitanje suda šta čitanjem "Islamske deklaracije" na sudu želi dokazati, Šešelj odgovara: "Pokušavam da dokažem kakvu je prirodu vlasti Alija Izetbegović u BiH pokušavao da inauguriše. I dokazujem da Srbi ni po cenu života nisu hteli da se pomire s tom vlašću. Srpski narod se nikako nije mogao pomiriti sa režimom na čijem je čelu stajao čovek čije životno delo sam ovde citirao" (Vojislav Šešelj, Haag, 4. 12. 2008.). Na poziv svjedokinje Fatime Zaimović da se pokaje za granatiranje Sarajeva i bolnice Koševo Radovan Karadžić na Sudu u Haagu 6. 5. 2010. mrtav- hladan odgovara: "Za sve je kriva 'Islamska deklaracija'." Rasistkinja koja govori o genetskom udesu Bošnjaka Biljana Plavšić 27. 2. 2014. na Srni izjavljuje: "Izetbegović nije imao vremena da biološkim putem dobije i dočeka ono što je u svojoj deklaraciji napisao, a to je - kada bude 51 odsto muslimanske populacije, BiH će biti islamska republika. Stoga je bio potpomognut strancima koji su inače imali u planu raspad Jugoslavije. Oni su to spremali i sve se znalo, a mi Srbi nismo ništa znali. Ja sam još bila i optimista, nadala se, s njima sam išla u školu, drugovala, studirala, mislila sam da je nemoguće da se to desi, ali dešavalo se ono što je bilo zapisano u Deklaraciji Alije Izetbegovića". 

U Alijinoj "Deklaraciji" nigdje se ne spominje ni SFRJ ni BiH niti jedna evropska zemlja u kojoj bi bilo kada bio moguć Islamski poredak. Taj poredak je moguć samo u islamskim zemljama gdje su muslimani većina. U protivnom radilo bi se o čistom nasilju pa makar i islamskom. "Islamska deklaracija" koja se smatrala idejno-ideološkom i političkom platformom na suđenju grupi od 13 muslimanskih intelektualaca 1983. od strane Okružnog i Vrhovnog suda BiH potpuno je odbačena od Saveznog suda na reviziji presude u decembru 1985. godine. Savezni sud u Beogradu je "Islamsku deklaraciju" kao i Marxove "Rane radove" sveo na jedan teorijski rad slobodnog mislioca. Zato je Savezni sud ukinuo presudu po članu 114. (kontrarevolucija i rušenje ustavnog poretka), član 136., stav 1. (formiranje neprijateljske grupe na platformi "Islamske deklaracije"), član 136., stav 2. (članovi neprijateljske grupe) i član 131. (neprijateljska djelatnost). Sve se svelo i ostalo na verbalnom deliktu i članu 133., odnosno deliktu protiv slobode govora, mišljenja i pisanja. 

Sve to skupa nije smetnja Miloradu Dodiku da u Beogradu 8. 6. 2015. godine izjavi: "Sve što je Alija Izetbegović pisao u 'Islamskoj deklaraciji' i danas možete vidjeti u onome što se zove 'Islamska država' i u onome što se zove borba protiv te iste 'Islamske države', odnosno to je bio upravo uvod u stvaranje jedne takve države. Alija Izetbegović je smatrao da samo BiH može biti sredstvo za realizaciju te jedne panislamske ideje koja je podrazumijevala okupljanje svih muslimana i njihovu dominaciju. Alija Izetbegović je kao cilj u svojoj 'Islamskoj deklaraciji' postavio univerzalni panislamizam, odnosno muslimanstvo i želju da se BiH napravi zemljom u kojoj će dominirati muslimani." Alija Izetbegović se nikada nigdje nije zalagao za uspostavom islamske vlasti nasilnim putem, a svi komunisti svijeta to su bili. Milošević, Šešelj, Karadžić, Dodik, Plavšić zalagali su se za rušenje kapitalizma revolucijom i svim nasilnim sredstvima radi uspostave socijalizma i komunizma, jer cilj opravdava upotrebu svih efikasnih sredstava. 

Kao kompilator, eklektik, epigon i duhovni mentalni podanik duha i svijesti koje se ne može i ne želi osloboditi Mustafa Čengić će poslije Miloševića, Šešelja, Karadžića, Plavšićeve i Dodika u svojoj knjizi na 142. stranici napisati: "'Islamska deklaracija' je sigurno njegov politički program i vizija koje se nikada nije odrekao (Mustafa zna šta Alija misli i želi; op. aut.), i koju je namijenio realizirati na tlu Bosne i Hercegovine u onoj mjeri u kojoj mu to političke okolnosti budu dozvoljavale." Još od srednjeg vijeka u pravu se odbacuju subjektivni iskazi ukoliko postoje objektivni dokazi pa ja kao zatvorski ashab (drug) i prijatelj Alije ne bih odgovarao na ovu monstruoznu političku konstrukciju. Neka o tome svoj sud i ocjenu iznesu drugi: "Predsjednik Izetbegović pati od redovnih napada naivnosti ali je dosljedan u svojoj dobronamjernosti i ljudskosti i odbacuje svaki mladalački fundamentalizam kojim je nekad možda bio opterećen. Ovo, međutim, ne opravdava Izetbegovića, što je ohrabrio stvaranje demokratije koja se ne bazira na političkim ili ekonomskim interesima, već na nacionalnim grupama - što je smrt za Bosnu", piše svjetski poznati i priznati novinar Miša Gleni. 

Upravo Alija se zalagao za građansku BiH: "Srbija i Hrvatska su nacionalne, a BiH nije, ona može biti i opstati samo kao građanska Republika" (1990.), demokratsku državu koja se bazira na privrednim, ekonomskim, političkim i specifičnim regionalnim, zavičajnim, običajnim i tradicijskim specifičnostima, ali su bosanski Srbi i bosanski Hrvati, po diktatu Balkanskog kasapina (Miloševića) i njegovog "šegrta" (Tuđmana) od prvog dana insistirali na pregovorima nacionalnih grupa, a na tim temeljima Bosna je (kako je napisao Alija 1990. godine) nemoguća. Evropska zajednica kojoj je povjeren bolesnik SFRJ samo je u BiH 29. 2. i 1. 3. 1992. godine provela referendum građana o nezavisnosti i samostalnosti BiH, a svi pregovori ispred nje (Carrington, Cutileiro, Vance, Owen i Stoltenberg) vođeni su ispred nacionalnih grupa na etničko-entitetskom principu. To je bio diktat Srbije, Hrvatske, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata koji je Evropska zajednica kao politički ultimatum prihvatila i tako referendum o nezavisnosti iznevjerila i izdala. 

Čitanjem Čengićeve knjige stiče se dojam da je Alija bio kreator, da je vodio i diktirao pregovore. On je bio samo neminovna žrtva tih pregovora iz kojih nije imao izlaza i povratka. Zapravo, u tim pregovorima BiH je izdata kao Čehoslovačka 1938. godine. U tome je najveća zamka i varka Čengićeve knjige. On projekcijom i konstrukcijom vrši reviziju događaja i od Alije, žrtve pregovara, simulakrumom i performansom instalira ga kao kreatora i demijurga pregovora. Sadržaj te knjige su virtualnost, frivolnost, senzacija, pikanterije i detalji izvan vremena, prostora, poluinformacije, polucitati i navodi koji se znanstvenom akribijom i pojmovnim instrumentarijem uopće ne mogu pratiti i provjeriti. Sva podloga i građa za Čengićevu knjigu nalazi se u tekstovima reformiste i njegovog političkog kolege Nenada Kecmanovića i nacionalističkog orijentaliste Darka Tanaskovića. Ona je jedna surova, antiintelektualna, mentalna, duhovna imitacija, posebno u političkim sudovima i ocjenama, kompilacija, eklekticizam, sinkretizam, djela Kecmanovića, Tanaskovića i Miroljuba Jeftića. 

Podvala Aliji o Mi - Oni

U većem dijelu knjige autor se suprotstavlja sam sebi. U svojoj opsjednutosti Alijom Izetbegovićem on će ustvrditi da je Alija: despot, vladar koji vlada samovoljno, okrutno, kao apsolutist, tiranin a istovremeno njega kao komunističkog ministra poziva da bude urednik državne televizije. I to ne jedanput nego tri puta. Kakav je to i koji je to tiranin koji za četiri godine agresije nikada nije uveo cenzuru štampe? Filozof Henri Levy će precizno primijetiti: "Neke moć opija, Aliju je moć učinila tužnim." Prema Čengiću: "Alija uglađen, gospodstven, begovskog porijekla i tradicije, on je ljudima od kojih se po mnogo čemu razlikovao, hojratima i balijama stvorio političku infrastrukturu kroz koju su mogli da ispoljavaju svoj primitivizam, politički ekstremizam i vjersku isključivost. Alija Izetbegović ogromnu izmanipulisanu, nezrelu, neobrazovanu bošnjačku masu nastoji što duže zadržati u zatočeništvu velike laži. Ta neobrazovana bošnjačka masa slijedeći Izetbegovića nesvjesno je vodila rat za podjelu zemlje." Pisati o hojratima, balijama, nezreloj i neobrazovanoj bošnjačkoj masi što su paskvile (javne uvrede do blasfemije) može samo čovjek nesretne svijesti koji je autošovinista i sadomazohista. U contradicto in adjekto pisanju njemu kao komunističkom ministru informisanja ne može na um pasti ko je školovao i obrazovao te navodno nezrele i neobrazovane Bošnjake - komunisti ili zatvorenik Alija Izetbegović? 

Teza koja se provlači kroz čitavu knjigu je ona o podjeli zemlje. Na tu gnusnu i flagrantnu neistinu odgovaraju svjetski autoriteti: "Da nije bilo Izetbegovića i da nije ostao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina ne bi opstala" (Richard Holbrook). "Alija Izetbegović bio je u istinskom smislu otac svog naroda. Bez njega sumnjam da bi Bosna i Hercegovina danas postojala" (Paddy Ashdown). To su riječi stranaca. Vratimo se na domaće tlo: "Mogu tvrditi da ni na jednoj našoj sjednici Predsjedništva RBiH nije bilo zvaničnog prijedloga o etničkoj podjeli BiH i njenom dokidanju. Predsjedništvo je ustanovilo nekoliko principa od kojih niko među članovima Predsjedništva nije odustajao! Principi su bili teritorijalni integritet i suverenitet države BiH i očuvanje njenog multietničkog bića. Odustajanje od međunarodnog pravnog subjektiviteta nije dolazilo u obzir, a traženje unutrašnjeg ustrojstva smatrali smo da može biti na fleksibilnoj osnovi. Sve je to u Dejtonskom sporazumu tako ostalo. To je ono u vezi i s čim smo kao članovi Predsjedništva bili i ostali jedinstveni. Moram naglasiti da je Alija Izetbegović na našem završnom susretu rekao da je BiH između 1992. i 1995. godine imala jedno od najvećih stradanja, u svakom pogledu, u svojoj teritoriji, ali da je imala  sreću što je njom upravljalo Predsjedništvo kojeg su činili patrioti sa jedinstvenim stavom o opstanku države" (Mirko Pejanović, član Predsjedništva RBiH tokom agresije.) Toliko o suverenitetu, teritorijalnom integritetu, međunarodnom priznanju, čuvanju ili podjeli Bosne. Interesantno, ali on o tom ne piše kada su republički organi BiH 1991. godine pozvali Čengića da se vrati iz Beograda jer je Savezna vlada bila u funkciji Miloševića, a on se nije htio vratiti.

Poznato je da društvo čini sveukupnost društvenih odnosa, veza, komunikacija, relacija, procesa i pojava u vremenu i prostoru. Dva su osnovna odnosa - odnosi koji valjaju i to su odnosi spajanja i povezivanja ljudi, a drugi odnosi su oni koji ne valjaju i oni razdvajaju ljude. Odnosi koji valjaju su: priznanje, tolerancija, koegzistencija, kohabitacija, integracija i akulturacija. Odnosi koji ne valjaju su: dominacija, asimilacija, segregacija, diskriminacija po bilo kojoj osnovi i aparthejd. Podvaliti i pripisati Aliji: "Svoju političku praksu (SDA) je bazirala na principu Mi - Oni", može samo pokvarena mašta i bolestan um. To je ista mantra i floskula iz Optužnice iz 1983. godine, da smo se mi zalagali za etnički čistu BiH, mada to nije nigdje pisalo niti je to potvrdio ijedan svjedok, ali je to velikosrpski projekt s kojim se 1992. krenulo na BiH. Ko išta zna i ko je išta pročitao od Alije Izetbegovića shvatio je i razumio da se Alija zalaže za višu razinu međuljudskih odnosa od tolerancije, a to su priznanje i koegzistencija ili život potpuno slobodnih i ravnopravnih koji su slični i različitih, a koji nisu ni isti ni suprotstavljeni. Za komuniste su svi ljudi isti, a za fašiste su suprotni. To su užasne, svjesne ili nesvjesne laži koje ljude vode u neminovne sukobe. Miro Lazović, koji je predsjedavao Skupštinom RBiH u najtežim vremenima agresije, svjedoči o Alijinom držanju u pogledu priznanja i koegzistencije: "Iako je bio bošnjački lider s jasnim etničkim i vjerskim emocijama prema svom narodu, Izetbegović je pokazao zavidnu sposobnost da animira patriote svih etničkih pripadnosti, kao i da spoji poziciju i opoziciju u zajednički front odbrane BiH. To su, svakako, odlike odgovornih državnika koji svoje stranačke i lične interese znaju podrediti državnim i višim zajedničkim ciljevima, za razliku od većine današnjih bh. lidera čiji vidokrug ne dopire dalje od njihovog četverogodišnjeg mandata. On je bio u procjepu između vojnih i političkih prijetnji susjednih država, kao i neprincipijelnosti međunarodne politike. Kroz našu zajedničku političku aktivnost upamtio sam ga kao čovjeka kojem je na srcu uvijek bila BiH i njegov bošnjački narod koji zajedno sa Srbima i Hrvatima treba graditi zajednički život. Pamtiću ga kao velikog čovjeka kojem je osveta bila strana, jer je u najtežim trenucima kada je padala Srebrenica i kada se očekivao opravdan bijes i srdžba velikog broja Bošnjaka, Izetbegović stao u zaštitu Srba." 

Tvrditi za Aliju da svoju političku praksu bazira na principu Mi - Oni je zlo ovog i grijeh onog svijeta. Alija, koji je u dva navrata u komunističkim kazamatima odležao osam i po godina, na inzistiranje novinara RTV BiH "ko je kriv za vaša hapšenja, suđenja, zatvore i robijanja?", nadilazi ljude i kaže: "Nisu krivi ljudi, krive su šifre". Bez obzira na to što je BiH pretrpjela agresiju u formi genocida kozmičkih razmjera sa skoro četverogodišnjim opkoljavanjem, gušenjem i davljenjem gradova (Sarajeva, Bihaća, Srebrenice, Goražda) od strane Srbije i Crne Gore pomoću JNA i dijela bosanskih Srba, Alija na primanju Američke nagrade za demokratiju u zgradi UN-a u New Yorku 1997. izjavljuje: "Odbrana demokratije u Bosni je zasluga mnogih ljudi koji su pripadali različitim narodima i različitim političkim strankama u zemlji. Današnji čin razumijem kao priznanje svim tim ljudima koji su u teškim danima rata i opće konfuzije sačuvali kompas ostajući čvrsto na pravcu tolerancije i demokratije. Moja vizija Bosne je jasna: cjelovita i demokratska zemlja." Za takvog Aliju Tatjana Ljujić Mijatović, članica Predsjedništva BiH u doba agresije, izjavljuje: "Izetbegović je istinski demokrata, humanista, borac za slobodu, koga su krasile smirenost i mudrost. Nije nametao svoje mišljenje, cijenio je svoje saradnike i mnogo je duha i humora u tako teškim situacijama znao unijeti."  

Sramne laži i bestijalne optužbe 

Kroz čitavu knjigu, a i u svim javim istupima poslije štampanja knjige Mustafa Čengić optužuje Aliju, ni manje ni više, nego za nepripremanje zemlje i naroda za odbranu i za izdaju i predaju Srebrenice. Naspram Čengićevih virtualnih i frivolnih subjektivnih iskaza stoje neoborivi objektivni dokazi i činjenice. Prvo, Savezna vlada čiji je ministar i autor ove knjige je donijela uredbu i odluku da se sve naoružanje Teritorijalne odbrane, Društvene i Civilne zaštite republika i autonomnih pokrajina od njih izuzme i preda na čuvanje JNA. Tim istim naoružanjem će JNA pod Miloševićevim žezlom napasti razoružanu Bosnu. To je bio prvi udar na ustavni poredak SFRJ. Drugi udar na ustavni poredak SFRJ je bio prijedlog Savezne vlade UN-u da se uvede embargo na uvoz oružja u SFRJ. Taj embargo, pokazat će kasniji događaji, pogodit će samo BiH, posebno Bošnjake i Armiju RBiH. Tako je BiH okružena dvostrukim sindžirom smrti. To je bio drugi udar na ustavni poredak SFRJ. Treći udar na ustavni poredak SFRJ je bilo Miloševićevo donošenje ustava Srbije 1990. kojim su ukinute pokrajine, a prije izmjene ustava SFRJ. U tom Miloševićevom ustavu iz 1990. jasno piše da Srbiju iz budućeg Saveznog ustava ništa ne obavezuje što bude bilo suprotno ustavu Srbije. Ergo, Savezni državni ustav mora biti saglasan republičkom partikularnom. Četvrto, udar na SFRJ bio je ulazak Miloševića u platni sistem zemlje i štampanje novca samo za Srbiju. Jedan poznati bankar, čini se prof. Ivo Perišin tada je kratko izjavio: "Ovo je kraj Jugoslavije." 

Postavlja se suvislo i logično pitanje šta je poduzela Savezna vlada (SIV) na ova četiri udara na ustavni poredak SFRJ. Odgovor je kratak i jasan. Prva dva udara je izvela i kreirala Savezna vlada, a druga dva je kreirao Miloševićev režim u Srbiji, s tim da ga Savezna vlada ni u čemu nije ni upozorila ni spriječila. Sve ovo vrijeme član SIV-a bio je Mustafa Čengić. On s visine zamjera Aliji što, kada se odlučio za referendum, nije pripremio zemlju i narod za odbranu. Alija to nije mogao učiniti iz nekoliko razloga. Prvo, zato što je Čengićeva Savezna vlada razoružala BiH i uvela joj embargo na naoružanje. Drugo, referendum o nezavisnosti i samostalnosti BiH bio je 29. 2. i 1. 3. 1992. godine, a BiH je napadnuta već u aprilu iste godine, samo mjesec nakon referenduma. Treće, što je najbitnije, to bi valjda savezni ministar, ne rudarstva nego informisanja, morao znati: RBiH je u UN primljena tek 22. 5. 1992. godine. Naoružavanje od Čengićeve vlade razoružane Bosne, po međunarodnom pravu tretiralo bi se kao rušenje međunarodno priznatog poretka SFRJ. 

Ipak, iako vezana dvostrukim sindžirima smrti, Bosna se koliko-toliko branila. Najužasnija i najplisnavija (najprljavija) optužnica protiv Alije je za Srebrenicu. Valjda to najviše izaziva emocije: "Možemo mi pisati i pričati kriv je ovaj ili onaj, po mom mišljenju (sedam milijardi ljudi ima sedam milijardi mišljenja), za srebreničku tragediju osnovnu krivicu, sa bošnjačke strane snosi Vrhovna komanda zato što nije dozvolila da se pokuša pružiti pomoć. Pod Vrhovna komanda, naravno, podrazumijeva se Alija Izetbegović (valjda Predsjedništvo države, ali to remeti koncept knjige; op. aut.) kome je i ovaj put važnije od svega bilo da ima alibi da nije znao niti je mogao išta promijeniti, kako je svako pitanje je li moglo biti drugačije grijeh", piše autor knjige. "Pa ljudi moji, je li to moguće", uzviknuo bi Mladen Delić, da ministar u Saveznoj vladi i to za informisanje ne zna ili ga mržnja prema Aliji zasljepljuje da je Srebrenica od 1993. godine bila zaštićena i demilitarizirana zona u okviru UN-a. Pravno-formalno sa stajališta međunarodnog prava napasti Srebrenicu je isti akt kao napasti zgradu UN-a na East Riveru u New Yorku. Kako Armija RBiH može dejstvovati i boriti se na teritoriji UN-a!?

Optužbe koje ne mogu promašiti metu

Poslije 11. septembra 2001. i napada na New York i Washington svaka optužba za islamizaciju bilo čega, pa makar i drveća, izaziva svjetsku pozornost, a optužba za islamizaciju Armije RBiH ima težinu pulzara i kvazara u svemiru. Najpodlija, najubojitija i najužasnija laž je upravo ona o pretvaranju Armije u islamsku vojsku. U okviru namjerne podlosti, podvala, pomutnji, kleveta i smutnji namjerno se previđaju bitne okolnosti, postavljanje događaja izvan procesa, tokova i konteksta i netretiranje cjeline. Od koga je Alija čitavu 1991. i 1992. godinu tražio pomoć i zaštitu? Ni od jedne islamske zemlje i muslimanskog naroda nego od UN-a, NATO pakta i ZEU-a (vojne formacije pri Evropskoj zajednici). Evo šta je na sve Alijine apele odgovorio Cyrus Vance ispred UN-a: "Nema se para za plave kacige u BiH". U odgovoru na takozvanu islamizaciju Armije RBiH drugu ateisti, komunisti, autoru knjige kao ministru za informisanje moramo pojasniti da je Vrhovni komandant Josip Broz Tito daleke 1942. potpisao Uredbu o referentima za moral i vjerske poslove svih religijskih skupina. Muslimani su imali posebne kazane sa halal-hranom, a i neke jedinice su se zvale muslimanske. Više je kod Tita bilo brigada sa nazivom muslimanske nego kod Alije. Referenti za moral i vjerska pitanja kod Tita su imali glavnu ulogu u pridobijanju naroda za partizane. U zeničkom kraju tu ulogu su imali ljudi od najvećeg ugleda i povjerenja u narodu poput Fadila Imamovića i Junuza Pašalića. Kao što je kod Tita za vjerska i moralno-etička pitanja jednu od glavnih uloga imao Rifat Burdžević, takvu ulogu u Armiji RBiH je imao glavom bez brade Ivan Brigić. On je bio glavni moralista u vojsci. Od ukupnog broja moralista svega 30 odsto su bili svršenici vjerskih škola. 

Kada se ljudi kao u ratu svaki dan susreću sa smrću, naravno da se kroz religiju vraćaju Bogu jer je vjera, kako tvrdi Max Weber, posljednji i najdublji korijen duhovnog, idejnog i moralnog smisla i svijeta. Zapravo, religija je arhetip i duša svake kulture, kako zapaža Spengler. Oni koji ne znaju treba im biti jasno - kada je Hitler 1941. napao SSSR komunist Staljin se prvo za pomoć obratio Ruskoj pravoslavnoj crkvi i mnoge štamparije stavio je na raspolaganje crkvi da štampa vjerske knjige i novine, a nakon rata vratio je štamparije od crkve i mnoge svećenike pohapsio. Da ilustruje islamizaciju vojske autor knjige ističe da je u vrijeme rata postojala krilatica: Allah, Alija, Armija. Jedan od promotora knjige podvlači da se s knjigom neće složiti neuki i izmanipulirani. Knjiga će čak mnogima pomoći da progledaju (previše su dugo bili slijepi) da velikog babu vide u svjetlu kakvom ga do sada, zbog manipulativne mašine kojom im je pamet drobljena (ni manje ni više) nisu mogli vidjeti. Za mnoge u narodu bošnjačkom je i danas otac nacije. "Po zaslugama za vlastiti narod nerijetko odmah do Allaha."  Ove zadnje riječi izgovorene na promociji su čista blasfemija.

U okviru jednog šireg plana poricanja genocida u Srebrenici i neusvajanja Rezolucije o njemu, zatim negiranja bosanskog jezika preko SANU-a, vrši se suptilno i učestalo izjednačavanje krivice i odgovornosti na relaciji Tuđman-Milošević-Izetbegović. Na tu zamku i podlu varku Florence Harttman, nekada portparolka Tribunala u Haagu, odgovara: "To je potpuno pogrešna formulacija koja se često čuje u javnosti. Nema izjednačavanja. Ljudi iz različitih etničkih grupa optuženi su pa su i osuđeni. Ali to ne znači ništa jer nisu ni optuženi ni osuđeni za iste stvari. Postoji gradacija zločina, od izoliranih ratnih zločina do sistemskih zločina, počinjenih u okviru jedne zločinačke politike. To je velika razlika i to haške presude jasno opisuju, iako ljudi gledaju je li optuženik kažnjen ili nije, mada tamo piše je li to u okviru jedne zločinačke politike ili nije. Drugo, razlikuje se i broj zločina i žrtava. Presude ukazuju na to da su pojedinci na svim stranama počinili zločine, ali nisu sve strane imali niti isti broj počinitelja niti isti broj žrtava, niti su sve strane imale zločinačku politiku, niti su kvalifikacije i težina presuda na svim stranama iste. Mi nemamo ni jednu presudu (u Haagu) koja govori o odgovornosti država, na primjer, Miloševićevog režima, činjenica da je učestvovao u agresiji ima centralnu ulogu u stvaranju i izvođenju zločinačke politike u BiH." Povodom Alijine smrt Ivan Lovrenović koji se bavi politikom kulture i kulturnom politikom lucidno, bez emocija o Aliji zapaža sljedeće: "Njemu u prilog trajno ostaje svjedočiti ona krucijalna okolnost koja je kao loš usud, osobni i narodni i bosanskohercegovački pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u 'bratskom' paklu devedesetih. Napokon, i nimalo nevažno ostat će zapamćeno da je Alija Izetbegović prvi od svih protagonista rata u BiH smogao snage i imao moralne integracije da uputi ispriku u ime svojega naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je kao u kakvoj drevnoj priči snagu umio crpiti iz slabosti." Ovim Lovrenovićevim sudovima i ocjenama treba pridodati da se na izričito Alijino inzistiranje u opkoljenom Sarajevu razračunalo sa komandantom Cacom i njegovim najbližim saradnicima zbog zločina nad Srbima ali i sa vojnicima u Fojnici koji su ubili dva fratra. 

Pored Ivana Lovrenovića važni su sud i ocjena o Aliji Izetbegoviću od profesora Hilme Neimarlije. Naime, Hilmo Neimarlija je za njihova života imao neprestane intelektualne veze, odnose i saradnju sa Nerkezom Smailagićem, Alijom Izetbegovićem i akademikom Abdulahom Šarčevićem koji je još živ. Hilmine ocjene o Aliji su punovažne i vjerodostojne: "Alija Izetbegović je bio od onih koji se usuđuju učiniti iskorak u nesigurnost slobode u odnosu na vlastiti život, koji preuzimaju rizik izbora životnog puta i njegove posljedice. Kao i svaki izvorni mislilac koji u životu zapravo razvija jednu misao, on je jednu misao zastupao u svim važnijim tekstovima. To je kur'anski inspirisana misao ravnoteže između duhovnog i materijalnog domena stvarnosti, misao koja čovjeka ne postavlja ni previsoko ni prenisko već ga određuje kao biće sredine, misao koju se filozofski može prepoznati kao objektivni idealizam. Konačno, Alija Izetbegović je imao djelo kao politički lider i državnik." Ono što lično znam o Aliji jeste da je bio čovjek vjere i mjere, etike i politike, morala i savjesti, ustavne demokratije, a ne anarhije i autokratije, teorije i prakse, mišljenja i čina, znanja i spoznaje, obrazovanja i civilizacije, slobode i odgovornosti, dužnosti u okviru mogućnosti, obaveza u okviru prava, promicatelj dobra i negator zla, poznavatelj povijesti, razumjevatelj sadašnjosti i vizionar budućnosti, čovjek zajednice za koga su individualna prava sveta i neprikosnovena. Prosto je nezamislivo za sadašnje standarde kakav je i koliki je poznavalac umjetnosti, književnosti i kulture općenito. Sociologija i filozofija nisu mu bile strane. 

Štafeta i zaključak 

Amin Maluf je napisao knjigu "Poremećenost svijeta". Ta poremećenost svijeta se odnosi na sve pojavne likove života. Mustafa Čengić u svojoj knjizi o Aliji tvrdi da nije imao predubjeđenja i unaprijed stvorene zaključke koje treba dokazivati i podržavati i da je jednostavno (kao Adem a.s.) pošao za istinom s nulte tačke. "Moja knjiga nije proizvod zle namjere, nego nastojanja da se otkrije istina da se raspakuje mit koji Bošnjacima sprječava da misle svojom glavom. Knjigu je napisao jer nije htio biti dijelom jedne velike laži. Došlo je vrijeme da se ta laž raspakuje, demistificira i da se o njoj počne raspravljati. Meni je bilo dosta što mi je ona tako dugo visila iznad glave i upravo zato sam se odlučio da ovu knjigu dovršim." Ovdje se postavlja prvo i neodložno pitanje šta je "velika laž i mit" koja Bošnjake sprječava da misle svojom glavom? Da li je to "velika laž i mit" o komunističkoj bajci o bratstvu, jedinstvu i zajedništvu koje JNA čuva i brani kao zjenicu oka u glavi, a nakon tačno 47 godina ta ista JNA kreće u agresiju u formi genocida na razoružanu BiH od Savezne vlade čiji je član bio pisac knjige pred nama ili je "velika laž i mit" Alija Izetbegović koji za veliko čudo nema ni jedne ulice u Sarajevu sa svojim imenom? 

U doba komunističke prosvjećenosti pola ulica u Starom Gradu: Obilićeva, Nemanjina, Vojvode Stepe, Njegoševa, Jug Bogdana, Braće Jugovića, Hajduk Veljka, nosile su imena iz Kosovskog epa. Pitanje svih pitanja glasi kako će nekadašnji bajraktari UDBA i komunistički aparatčici, danas biti nosioci i lučonoše demistifikacije, demitologizacije, rastjerivači velikih laži? Pola stoljeća njima nije smetao verbalni delikt (atak na slobodu mišljenja) klasični pagansko-mitsko- faraonsko-magijski čin, mjesecima nosanja drvenog predmeta zvanog "Štafeta mladosti" od strane stotina hiljada omladine koja je učestvovala u tome i u čemu su trošene stotine miliona zaduženih dolara. Tim maratoncima koji trče počasni krug i što se tiče duha dobro uštimanih mrtvaca nikada nisu smetali mitsko-magijski stihovi: "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo. Druže Tito, samo reci, letit ćemo kao metci. Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela. Tito to smo svi mi." Nisu im smetale stotine i stotine miliona Titovih slika sve u boji, u svakoj republici po jedan grad sa njegovim imenom i u svakom gradu po jedna ulica sa njegovim imenom. Sve je to bila ideološko-politička propaganda potpuno lažna zavjesa i fasada koja se brzo raspala poslije Titove smrti. Titu kao svjetskom državniku to je bila najveća šteta, a troškovi su koštali čitavu zemlju, a BiH i agresijom. U tome je nedopustiva poremećenost svijeta da nas ljudi tih i takvih nazora uče građanskom društvu, demokratiji, vladavini prava i da oni ruše mitove i razviđaju laži i zablude. Autor knjige prihvata neprovjerljivo mišljenje - da Alija zna za džamiju, a ne zna za državu. Alija je čitav život bio pravnik i ne zna za državu, a profesor književnosti Mustafa Čengić zna za državu zato što se ne ide u džamiju. 

Prema advokatu prof. dr. Rajku Daniloviću, Alija Izetbegović je najveći poznavalac ideje i duha prava kojeg je on upoznao u životu. Na kraju da primijetimo i zaključimo: Mustafa Čengić može misliti šta god hoće o svojoj knjizi i ona nije ono što on misli o njoj nego ono što piše u njoj. To je jedan kompletan pamflet bez ikakvog pojmovnog instrumentarija i znanstvene akribije, čovjeka opsjednutog imenom, likom i djelom Alije Izetbegovića. Pošto je on na 400 stranica pokušao prikazati Aliju kao "Jahača apokalipse", mi s druge strane podastiremo činjenice o Aliji kao čovjeku mira, reda, poretka, vjere, etike, zakona i slobode. Pošto ova knjiga nema ni znanstvenu, ni teorijsku, ni umjetničku, ni pravno-krivičnu razinu, ona se kao knjiga klevetničkih pamfleta nije mogla promovisati ni u sudnici jer nije na razini Optužnice iz 1983. godine, a kamoli u ANUBiH. U ANUBiH bilo je dostojno i mjerodavno promovisati deset izabranih djela Alije Izetbegovića koja se prevode na strane jezike. Nivo promocije navedene knjige je Istražni zatvor ili bivša ulica Branka Šutre gdje je sjedište UDBA ili akademija SANU, gdje bi bili promotori Darko Tanasković, Miroljub Jeftić i Nenad Kecmanović. Nažalost, ovo svjesno i odgovorno tvrdim, ovo je treća optužnica protiv Alije Izetbegovića, najteža jer čovjek nije živ da se brani. Ma šta mi mislili i željeli, u pravu je Victor Hugo: "Ništa nije tako moćno kao ideja čije je vrijeme došlo." Vrijedi i obrnuto: Ništa nije tako nemoćno kao ideja čije je vrijeme prošlo. Da li će toga ikada biti svjesni ljudi čija je svijest zakovana u kandžama komunističke ideologije i političke prakse u 20. stoljeću? Ovaj tekst pišem iz nekoliko razloga. Prvo, da branim Aliju od, u knjizi projektiranog i konstruisanog Alije, koji nikada nije postojao. Drugo, da principijelno stanem iza Oslobođenja, dnevne novine koja izlazi u kontinuitetu 73. godinu i koje je sastavni dio običajnosti, zavičajnosti i političke tradicije Bosne. Treće, da javno utvrdim i pored 13 nastavaka u Oslobođenju knjige "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira" da Vildana Selimbegović, čiji je muž šehid, a njen sin dijete šehida, nema ništa ni protiv Alije, ni protiv Armije, ni protiv BiH. Ona se jednostavno zalaže za javno, slobodno, objektivno i otvoreno novinarstvo. Svakome dozvoljava mogućnost odgovora, priznaje sve uočene greške i daje javno izvinjenje u nizu tekstova.

Oslobođenje

/ Sažetak