Žrtve istog barbarizma
Autor: Ebrahim Rasool
Datum objave: 25. 11. 2015 - 23:02

Žrtve istog barbarizma

Naša najveća slabost u borbi protiv ekstremizma je što favoriziramo jedne žrtve nad drugima.

Dok sam bio u Londonu, posmatrao sam dva užasna zvjerstva koja je počinio ekstremistički pokret poznat kao grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL). To su događaji za naslovnice koji ostave snažan utisak na vas kao što bi sve priče o nasumičnom i užasavajućem stradanju i smrti i trebale: takve priče vas moraju prenuti iz zauzetosti vlastitim životom.

Ali postupci ove konkretne ekstremističke grupe, kao i postupci njihovih prethodnika, odavno su prestali da ostavljaju snažan utisak na isti način kao i druge priče o smrti i uništavanju. To je zbog toga što su ova zvjerstva i ovi činovi barbarizma počinjeni u moje ime, a počinili su ih ljudi koji se mole kao i ja, koji jedu kao ja, koji čitaju iste tekstove i tvrde da slijede istog Boga kao i ja. Osim bijesa koje svako ljudsko biće treba osjećati, ljudi kao ja – muslimani -  se također moraju borit kako bi napravili razliku takvom barbarizmu i njegovim počiniteljima. Moramo da jasno kažemo: ne u naše ime!

Taj čin pravljenja razlike kaže "Ja sam drugačiji" i "Ja sam protiv"! To je čin ponovnog prisvajanja simbola, obreda i vrijednosti naše vjere i negiranja da ekstremisti imaju ikakav legitimitet ili čak i manjinski udio nad našom vjerom.

To pravljenje razlike nije čin ulizivanja umotan u izvinjenje, koji smrdi po krivici. Nekoliko zajedničkih karakteristika ne bi trebale u najmanju ruku izazvati sumnju u nevine, a u najgorem slučaju, ne bi trebale izazvati jednako barbarsku ideju o kolektivnoj kazni.

Kolonijalizam, genocid i ropstvo

Zbog tog razloga veliki dio svijeta nastavlja da koegzistira sa ljudima specifične boje kože, religije i porijekla, uprkos njihovoj umiješanosti u kolonijalizam, genocid i ropstvo, ili zbog toga što su imali korist od navedenog.

Ali pravljenje razlike je potrebno u svijetu gdje se ljudi procjenjuju ne na osnovu njihovog karaktera već na osnovu izoliranih karakteristika. Potrebno je putem pravljenja razlike ustanoviti dublje nivoe složenosti i značenja u svijetu u kojem se ljudi izražavaju sa ograničenim brojem slova i sa jednostavnim izborom da li nešto "lajkaju" ili ne.

Pravljenje razlike je također krucijalno u pokušaju da se iznenade zajednice koje su bile žrtve sa empatijom i solidarnošću, kako njihovo stradanje ne bi postalo svjedočanstvo greški i zločina koje su počinile njihove vlade ili njihovi preci ili oni sa kojim dijele izolirane karakteristike.

Pravljenje razlike je bitka sa vlastitom dušom: bitka da se uguši vlastita dvosmislenost i ambivalentnost.

Zločini kao oni počinjeni u Parizu su uvijek praćeni mračnim podsjećanjem na prošle i sadašnje pogreške. Tako da kada vaš instinkt nagne ka stavu: "Jesam li vam rekao!", vaši bolji anđeli bi trebali propustiti zrake ljudske empatije i solidarnosti.

Konferencije su mjesta za raspakiravanje historije, a ne pogrebi. Pogrebi su mjesta na kojim se slavi jednaka vrijednost svih ljudskih bića i svetost sveg života. Pogrebi su mjesta na kojim razmišljamo o krhkosti života i opasnoj neizbježnosti smrti. Pogrebi su mjesta na kojim se žali za gubitkom, a ne samo za gubitkom naše ljudskosti.

Dvosmislenost i ambivalentnost

U kontekstu smrti i želje da se vrati jednaka vrijednost sveg života, naslovnice koje sam čitao tokom užasne sedmice za čovječanstvo pojačale su moju dvosmislenost i ambivalentnost, te samim tim i bitku unutar moje vlastite duše: "Bibijeva izvrsna vašingtonska avantura", "Sve je oprošteno, gospodine Modi", "Napadnut bastion Hezbollaha" i "Pokolj u Parizu".

Doista, ekstremizam ne poznaje religiju, boju ili oblik. Ekstremizam često može djelovati privlačno, jer se nalazi na čelu vlade ili nosi odoru žrtve.

Ekstremizam često želi biti slobodan od odgovornosti tako da njegov pokolj bude nesputan. Bez obzira na njegov izgled, ekstremisti su alter ego svojih kolega ekstremista, i često su najbolji regruti jedni drugima.

Pravljenje razlike zahtijeva da budemo drugačiji od svakog ekstremizma i da mu se protivimo. Habib Battah je u blogu objavljenom na Al Jazeeri dodatno zaoštrio našu dvoznačnost i ambivalentnost, te samim tim i bitku u našim vlastitim dušama. On pokazuje kako žrtvama iste barbarske, ekstremističke grupe nije data podjednaka vrijednost u očima svjetske javnosti.

ISIL je u napadu 12. novembra u Bejrutu ubio više od 40 ljudi, a u napadu 13. novembra u Parizu je ubio 130 ljudi. Za Bejrut nijedan spomenik nije osvijetljen u bojama Libana i nijedan svjetski važan predsjednik nije prekinuo svoj raspored kako bi izrazio zgražanje i uputio suosjećanje za žrtve.

Svaka svjetska znamenitost je bila u bojama Francuske, a predvođeni američkim predsjednikom Barackom Obamom, koji je za napade u Parizu kazao da se radi o "napadu na cijelo čovječanstvo", svaki svjetski bitan predsjednik je poručio da stoje rame uz rame sa Francuskom.

Suprotno tome, žrtve u Bejrutu, koje žive u bastionu Hezbollaha, nisu ocijenjene kao vrijedne takvog izljeva podrške i simpatije.

Bejrutski masakr

Neki mediji su u svojim analizama bejrutskog masakra čak sugerirali da je bilo pitanje vremena kada će se desit takav napad zbog teškoća šiitske zajednice koja živi u uporištu Hezbollaha. Oni su iskazali svoja nadanja da će ta zajednica sada zapitati o Hezbollahovoj misiji u Libanu.

Umjesto pretjeranog i opravdanog izljeva simpatija za bespomoćne žrtve, zamislite analize pariške tragedije u kojim je rečeno da je bilo pitanje vremena kada će se francuski kolonijalni i vojni pilići vratiti kući u svoj kokošinjac i da je to problem nacije koja zabranjuje marame i velove u potrazi za najstrožim francuskim sekularizmom.

To je neprihvatljivo prema bilo kakvom standardu i treba biti osuđeno ako se ikada iskoristi za žrtve New Yorka, Londona, Madrida ili Pariza. Ali je ovo danas priča o dva grada koji su žrtva istog barbarizma.

Ako želimo da se uspješno borimo protiv ekstremizma, onda moramo da se borimo protiv sveg ekstremizma, da vrednujemo sve žrtve jednako, da osudimo sve počinitelje i da osudimo sve akcije koje smrde na ekstremizam.

Naš najveći saveznik u borbi protiv ekstremizma je moralna dosljednost. Naša najveća slabost u borbi protiv ekstremizma je da favoriziramo neke žrtve nad drugima.

Neodrživost u borbi protiv terorizma je da njegujemo mladunče, pa da se onda bojimo tigra.

Naše najveće odavanje počasti koju možemo iskazati za žrtve Bejruta i Pariza je da pronađemo hrabrost da budemo nepokolebljivi u našoj odlučnosti da porazimo ISIL i sav ekstremizam, te da istovremeno savjetujemo saveznike da zatvore tvornice ekstremizma tako što ćemo utjecati na netolerantnost njihovih teologija i na povezanost sa njihovim stradanjem.

Al Jazeera

/ Sažetak