Dometi Daytona: Problem BiH su nekompetentne elite
Autor: Davor Gjenero
Datum objave: 21. 11. 2015 - 15:42

Dometi Daytona: Problem BiH su nekompetentne elite

Dejtonski poredak u BiH mogao bi funkcionirati kao Švicarska, ali je sveden na 'luđačku košulju' zbog elita koje potiču nacionalizam i zanemaruju javno dobro.

Postdaytonska situacija u Bosni i Hercegovini istovremeno je i vrlo složena i, zapravo, prilično jednostavna. Posve je pogrešno tvrditi kako je Daytonski mirovni sporazum u Bosni i Hercegovini, doduše, zaustavio rat, ali da predstavlja svojevrsnu „luđačku košulju“ koja sprečava uspostavljanje stvarnog mira.

Politički sustav, uspostavljen Daytonskim sporazumom, složen je i skup, a učinci koje postiže posve su nezadovoljavajući. Ipak, pogrešno bi bilo reći da su učinci vlasti u BiH takvi krivicom Daytonskog sporazuma. Činjenica je da je rat zaustavljen tako da su, de facto, priznati rezultati ratne agresije, da je agresija zapravo nagrađena, a da su crte podjele države krajnje neprimjerene i da guše svakodnevni život. Ipak, nemoguće je jednoznačno reći da je to krivica Daytonskog sporazuma.

Jednak politički sustav u različitim uvjetima može davati posve različite učinke. Jednaka infrastruktura političkih institucija može biti okvirom i za demokratski poredak i za autoritarnu vladavinu, sustav koji negdje, oslanjajući se na dobrovoljan rad za opće dobro, djeluje krajnje efikasno, negdje drugdje može biti posve neefikasan, može stvoriti golemu političku klasu, izdvojenu od građanskog društva, visok stupanj korupcije i potpunu neefikasnost.

Ne čini se uvjerljivim da bi međunarodna zajednica, dakle, prije svega američki kreatori poratnih pregovora triju strana u postjugoslavenskom ratu, htjela stvoriti sustav koji će nagrađivati agresiju i osvajanje tuđih teritorija, a još manje da je namjera bila od države učiniti neefikasnu tvorevinu dugoročno nesposobnu brinuti se o interesima svojih građana.

Suočavanje s prošlošću

Problem, koji se stvarno dogodio, da je agresija nagrađena, proizlazi iz toga da nitko nakon rata nije niti pomišljao na rekonstrukciju društva, da su na vlasti ostale iste političke strukture koje su inicirale i provodile etnički „inženjering“ i da nije bilo ni govora o tome da bi se doista svi nakon rata vratili svojim kućama, u svoje zavičaje.

Dva entiteta nisu smjela generirati stanje u kome Bošnjaci i Hrvati stvarno predstavljaju manjinu u Republici Srpskoj, a Srbi se takvima osjećaju u Federaciji. Sustav države s dva entiteta, kao privremeno i prijelazno rješenje, mogao je funkcionirati samo u slučaju da je u BiH provedena svojevrsna „denacifikacija“, kao što je bila provedena u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata.

BiH i u sferi znanosti i u sferi civilnog društva ima skupine koje djeluju kao 'centri izvrsnosti', ima kompetentne i dobro obrazovane pojedince, spremne raditi za opće dobro. Problem je što su takve skupine i pojedinci politički marginalizirani.

Samo uz dosljedno suočavanje s prošlošću, kažnjavanje ratnih zločinaca, izolaciju onih koji su zagovarali, planirali i činili ratne zločine, a napose zločine protiv čovječnosti, poput genocida, moguće je stvoriti pretpostavke za izgradnju održivog demokratskog društva.

Ugledni zagrebački profesor filozofije zna reći kako se smjena vlasti u jednome od dvaju dijelova BiH svela na to da su ratni profiteri na vlasti zamijenili ratne zločince. Tako dugo dok je izborna dilema svedena na to hoće li se građani prikloniti ratnim profiterima ili ratnim zločincima, irelevantno je kakav je konstitutivni model: unutar svakoga ustavnog aranžmana takva će „politička elita“ naći načina kako uspostaviti korumpiranu, nedjelotvornu i građanima skupu vlast.

Prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji europska se integracija često reklamirala kao „panacea“, kao lijek za sve društvene boljetice. I doista, prije Hrvatske uglavnom sve su države nakon pristupanja Europskoj uniji vidno napredovale. Izuzetak su možda bile Bugarska i Rumunjska, ali na hrvatskom se primjeru pokazalo da je unutar Unije moguće i ekonomski i demokratski nazadovati, a da i nakon desetak godina pretpristupnog perioda država može u Uniju ući nedovoljno pripremljena.

Bosna i Hercegovina često je bila temom eurooptimista, pa su neki vrlo dobronamjerno predlagali da u njenom slučaju valja zažmiriti na nefunkcionalnost države i neispunjavanje pretpristupnih kriterija, neusklađenost s acquisom… i preko noći BiH primiti u EU. Tada bi se njene vlasti, mislili su eurooptimisti, morale početi ponašati sukladno europskim vrijednostima, i šok-terapijom BiH bi morala postati funkcionalna država.

Od ovog dobronamjernog optimizma nisu daleko niti prijedlog Vesne Pusić o individualnom (tailor-made) pristupu ovoj zemlji, niti takozvana njemačko-britanska inicijativa koja je po mnogo čemu srodna prijedlogu ministrice Pusić. Zemlje, koje su unutar EU-a odmah pokazale skepticizam prema ovom prijedlogu, smatraju, pak, da ne postoje institucionalni ustupci kojima bi se mogao promijeniti društveni supstrat.

Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo kao konsocijacijska zajednica. Pluralna društva, kakvo je bosanskohercegovačko, mogu efikasno funkcionirati samo ako uspiju stvoriti političke elite sposobne za međusobne kompromise i dogovore. U takvim društvima, koja moraju biti relativno mala, do neke mjere ugrožena izvana, koja moraju predstavljati „dodanu vrijednost“ u odnosu na svaki pojedini element takvog društva, moraju se stvoriti elite koje su svjesne vrijednosti skupne države. Političke institucije moraju biti takve da svaki od elemenata tog društva samostalno može odabrati svoju elitu, a politička kultura mora onemogućavati da jedna skupina pokuša drugoj „nametnuti“ elite.

Svima, koji išta znaju o Bosni i Hercegovini, jasno je da je njen temeljni problem upravo nekompetentnost i nedoraslost političkih elita. Put za izgradnju održivog društva su elite na razini države koje će biti dorasle upravljanju složenom državom i međusobnoj suradnji. Ono što je bilo dobro i u „tailor-made“ konceptu ministrice Pusić i u njemačko-britanskom prijedlogu novog pristupa EU-a Bosni i Hercegovini, bio je pokušaj da se utječe na unaprjeđenje postojećih političkih elita.

Realne promjene

Bosna i Hercegovina i u sferi znanosti i u sferi civilnog društva ima skupine koje djeluju kao „centri izvrsnosti“, ima kompetentne i dobro obrazovane pojedince, spremne raditi za opće dobro. Problem je što su takve skupine i pojedinci politički marginalizirani i da oni ne utječu niti na nacionalni politički život, niti na djelovanje institucija javnih vlasti. 

Jedino sustavnim naporom, koji mora biti iniciran i iz BiH, i to od sva tri „konstitutivna naroda“, ali i uz potporu, prije svega, institucija BiH i prijatelja ove države među članicama EU-a ili u međunarodnoj zajednici općenito (dakle, mislimo i na SAD i na Tursku), usmjerenim na stvaranje kompetentnih elita, bilo bi moguće pokrenuti realne „postdaytonske promjene“. Ustavna reforma bez te promjene nije dovoljna niti smislena.

Svaka politička akcija konsolidiranja Bosne i Hercegovine uvijek ovisi ponajviše o samosvijesti i spremnosti za takvu akciju bošnjačke političke elite, a nakon toga o tome jesu li Hrvati i Bošnjaci spremni unutar Federacije urediti svoje međusobne odnose. Za bilo kakvu ozbiljnu akciju o novom dogovoru preduvjet je da se među Hrvatima u BiH marginaliziraju zagovornici „trećeg entiteta“, koji nije niti provediv, niti poželjan, koji bi štetio Bošnjacima, ali još više Hrvatima, koji bi se na taj način sveli na dominantnu skupinu u Hercegovini, ali bez ambicije da utječu na procese u Sarajevu, a još manje u cijeloj BiH.

Nova politička elita, sposobna odgovoriti zahtjevima vođenja složene države, neće se pojaviti pukim pomlađivanjem, regrutiranjem mlađih ljudi, koji bi bili proizvod postojeće političke elite. Iskustvo nas uči da takvo „pomlađivanje“ donosi još lošije upravljače nego što su bili oni „prošle generacije“, a nespremnost za kompromis i usklađivanje s elitama drugih dviju nacionalnih zajednica samo se povećava.

Daytonski poredak, s drukčijim političkim elitama, mogao bi funkcionirati „kao Švicarska“ i davati dobre rezultate. S elitama koje potiču nacionalizam, zanemaruju javno dobro, nastoje što je moguće više odvojiti se od naroda i ne dijeliti ekonomske uvjete u kakvima žive „obični građani“, koje zanemaruju da perspektiva BiH ovisi o tome hoće li ona i dalje uvjerljivoj većini svojih građana biti „viša vrijednost“ u odnosu na posebni nacionalni identitet, daytonski sustav funkcionira kao „luđačka košulja“ koja sputava građane, uništava zajednicu i državu, ali se nekompetentne elite pritom mogu „razmahati“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

/ Sažetak