Postmoderni kriminal: Eventualni i izmišljeni grijesi
Autor: Samedin Kadić
Datum objave: 17. 10. 2015 - 12:21

Postmoderni kriminal: Eventualni i izmišljeni grijesi

Mladi efendija završio je dženazu riječima: “Molim Allaha dragog da mu oprosti e-v-e-n-t-u-a-l-n-e grijehe.” “Opa, eventualni grijesi”, pomislio je inspektor Hamo koji je vodio istragu protiv gazde i koji je na dženazu stigao samo da vidi hoće li ga d-o-b-r-o zatrpati.

Bio jednom kod nas jedan lokalni gazda. U svašta je htio, šta htio – morao, jer se ne može biti gazda a da se neke stvari ne drže pod kontrolom. Još mu je za malena pokvareni ćaća savjetovao: “Ne d’o Bog zaiskati, a nije grehota ukrasti”, pa je krenuo sa seoskim kokošinjcima, ubrzo prešao na automobile, potom proširio posao i postao gazda. Prostitucija, droga, reketarenje, mito, šverc oružjem, riječju, sve ono profitabilno uz još poneki prijestup samo za svoju dušu: tuče po kafanama, opijanje, gatare. Ali je znao gazda s vremena na vrijeme i dati neki prilog za džamiju. Iskustvo i nekoliko političara podučili su ga kako ovdje (i svugdje) funkcioniraju stvari. Prije nego li bi ih svečano uručio džematskom odboru, otišao bi kod brice da mu ih rasitni i tako opere. Ukratko, za džamiju su dolazile njegove pare čiste kao čisti kokain. Zaboga, ne može niko nikome provjeravati porijeklo imovine niti izdavati tu vrstu halal-certifikata. Uostalom, gazda je bio postmoderni kriminalac koji (kako ga opisuje Roberto Saviano) posluje sa, mimo, iznad, ali nikad protiv države. Fleksibilnost kriminalaca mora odgovarati fleksibilnosti kretanja kapitala na tržištu. Samo seoske barabe posluju na tradicionalni mafijaški način a la Cosa Nostra: ubistva, premlaćivanja, otvoreni sukob s policijom. Novi su kriminalci profinjeni, neću reći da su zaboravili tradicionalne metode lihvarenja i likvidacija, ne pere se to tek tako iz krvi, ali sada vode računa i o poslovnom imidžu prilikom prodavanja robe, samo to omogućava stjecanje astronomskih bogatstava.

Ali, naš gazda umre, ili ako hoćete: preseli. Ciroza jetre. Rodbina se zbilja potrudi da sve vjerski isprati kako treba, ipak im je ostavio značajan keš, nisu štedili za tevhid, dženazu, hatmu, čak su dali i prilog za džamiju. I sve je obavljeno kako je i plaćeno, a mladi efendija završio je riječima: “Molim Allaha dragog da mu oprosti e-v-e-n-t-u-a-l-n-e grijehe.” “Opa, eventualni grijesi”, pomislio je inspektor Hamo koji je vodio istragu protiv gazde i koji je na dženazu stigao samo da vidi hoće li ga d-o-b-r-o zatrpati. Nisu svi glupe šutljive ovce, inspektor je Hamo ipak diskretno skrenuo pažnju istaknutom mladom efendiji na bespotrebno prodavanje na dženazi, a ovaj se pravdao kako ne može on ljudima suditi, ne može on nikome uskraćivati beskrajnu Allahovu milost, ne može on slati ljude u Džehennem. “A možeš u Džennet”, prigovorio mu je inspektor Hamo.

Priložimo i mi svoje mišljenje. Držimo kako je prikladno bilo da je efendija rekao sljedeće: “Svi znamo kakav je ovaj gazda bio i šta je radio. Ako vjerujemo u pravdu kojoj nas podučava Kur’an, gazda ima da se prži bez minute predaha, da se prži kao ulje u nekoj džehennemskoj tavi. Za njega je sve izgubljeno, ali za nas nije. Uzmimo pouku da ne živimo kao što je on živio. Prije ili kasnije stići će nas smrt, meleki iz sure An-Nazi’at ne da ne primaju već tuku za mito. Njih nećemo moći podmititi. Bogatstvo je prolazno, djela su vječna. Allah u Kur’anu kaže: ‘Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznat ćete svakako! I još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!’ Eto, draga braćo, to nam Kur’an kaže, pa ne ponašajmo se kao da ne čujemo ono što je potpuno jasno.” Mladi istaknuti efendija trebao je reći to ili nešto iz tog diskursa.

A bio jednom kod nas i jedan student koji nije izlazio iz džamije niti je propuštao priliku da zatraži oprost od Milostivog za svoje beskrajne grijehe kojih je bilo (ovo je uzimao od Gazalije) kao pjene u moru. Vaktovi, noćni namaz, oboren pogled, osušio se od posta kao pritka. Student nikad nije ukrao pa ni voćku, nikad nije uštinuo žensku, nije ni pušio ni gledao televiziju, nije prodao državnu firmu za bagatelu, nije dao nikome mito, nije izgurao šehidsko dijete s konkursa da bi uvalio kćerku svog bogatog prijatelja, nije se nikad u tramvaju prošvercovao već je klaparao s Otoke na Čaršiju, nije nikad tračao, psovao, ismijavao, ogovarao, nije nikad… I nije jasno šta je toliko molio za oprost, valjda se prvo treba ogriješiti pa se onda izvinjavati. A koliko znamo, ljudi se u islamu rađaju bezgriješni i ne trebaju se sikirati za grijehe koje su učinili njihovi preci, osim ako je u pitanju zaduživanje države i ekološka destrukcija.

I student zagine, udari ga kolima pijani gazdin sin, a efendija na dženazi u plaču kaže: “Ja mu halalim.” Što se nas tiče, na njegovoj je dženazi efendija trebao reći sljedeće: “Klanjao je mnogo i stalno vikao ‘estagfirullah’, ali budimo realni, nije imao kapaciteta za veći grijeh. Bio je izrazito siromašan. Nije mogao potkupiti nikoga, nije mogao prokockati platu, nije mogao kupiti drogu. Za ozbiljnije harame ipak trebaju pare. Jedino da je ubio nekoga, ali nije bio taj tip. Za krađu je bio smotan. Umro je, dakle, s jednim grijehom: bio je potpuno nevin.”

(Faktor.ba/Magazin STAV)

/ Sažetak