Like i share: Je li nam to dovoljno da budemo društveni?
Autor: Prof. Dr. Lejla Turčilo, Fakultet političkih nauka
Datum objave: 08. 01. 2014 - 10:51

Like i share: Je li nam to dovoljno da budemo društveni?

„Potpišite online peticiju“, „Podijelite ovaj članak i natjerajmo vlast na promjene“, „Kreiran je event: Za smjenu vlasti – Join“ – svaki je korisnik interneta i društvenih mreža svakodnevno „zatrpan“ ovakvim i sličnim pozivima na „akcije“ u virtualnoj sferi. Da li su te akcije neki novi vid naše društvenosti i angažmana ili tek jedna u nizu zabava u dokolici zvanoj FB i Twitter? Jedan je britanski portal nedavno objavio vijest o autorici knjige kojoj se na promociji nije pojavio – niko, pa ni promotori. „Ali, kreirala sam event na FB i 150 ljudi se prdružilo,“ rekla je začuđeno Britanka. Treba li reći da joj je 22 godine i da pripada tzv. Google generaciji koja smatra internet prvim (a, izgleda, i jedinim) resursom na kojem je moguće zasnovati svoj društveni angažman?

Kakvi smo to danas „aktivisti“ na webu? S kim komuniciramo? S kim i kako dijelimo ideje, vrijednosti, stavove? Koga pozivamo na akciju? Je li tu riječ o stvarnom pokušaju da nešto promijenimo ili tek o „virtualnoj kolektivnoj psihoterapiji“ kojom pokušavamo sebi stvoriti privid da iznoseći svoje mišljenje o nekom problemu ili situaciji tu situaciju mijenjamo, odnosno problem rješavamo? Online mediji otvaraju prostor za debatu i razmjenu stavova i ideja, to im i jeste jedan od važnijih kvaliteta, ali istraživanja pokazuju da korisnici taj prostor sužavaju svojim izborom sugovornika, odnosno da na društvenim mrežama korisnici češće biraju za prijatelje sebi slične i uključuju se u grupe sa čijim se angažmanom mogu poistovjetiti. Andrew Keen to naziva digitalnim narcizmom: „jedini razgovori koje želimo čuti jesu oni sa samima sobom i onima koji su poput nas“.

Društvene mreže za mnoge korisnike tako postaju mjesto za dijalog istomišljenika. Onda kada se, pak, i desi rasprava u kojoj neistomišljenici „ukrste tastature“, ona rezultira jednim od sljedećih scenarija: a.) jezikom mržnje koji, zbog necenzurisane prirode interneta, na javnu scenu iznosi najgore primjere netolerancije i verbalnog nasilja, b.) zahtjevima za zatvaranje neistomišljeničkih grupa (često opravdanim, upravo iz razloga jezika mržnje) ili c.) sukobima koji se iz online svijeta prenose u offline svijet (dogovorene tuče i sl.). Istraživanja pokazuju (što je moguće potvrditi čak i nasumičnim praćenjem aktivnosti posebno mlađih korisnika online i offline), da se iz online svijeta u „stvarni“ svijet najčešće prenose upravo negativne aktivnosti (sukobi dogovoreni na društvenim mrežama, parole i slogani „skovani“ najprije kao nazivi FB grupa, a potom kao parole na stadionima naprimjer i sl.), uz možda jedini izuzetak humanitarnih akcija koje su podržane i online platformama (prikupljanje humanitarne pomoći za ugrožene osobe koje započne na mreži, a prenosi se u stvarni svijet).

Jesmo li, dakle, kao stanovnici facebookistana i googledoma (kako virtualni prostor naziva Rebecca MacKinnon, autorica knjige „Consent of the Networked – The Worldwide Struggle for Internet Freedom“) zapravo društveno isključeni, a da pri tom živimo u uvjerenju da smo najaktivniji članovi društva? Može li se naš like i share smatrati aktivnošću koja mijenja svijet? I hoćemo li se jednog (ne tako dalekog) dana poput mlade Britanke čuditi ako nam na promociju, zabavu, rođendan, na skupove, proteste, demonstracije, ne dođe niko, smatrajući da je to što je informaciju o njima shareovao naprosto dovoljno? „Recept“ za izbjegavanje takvog scenarija, zapravo, je prilično jednostavan, a Dan Gilmor, autor knjige „We the Media – Grassroot Journalism by the People for the People“, iznosi ga jednom jedinom riječju: „Participate!“ („Sudjelujte!“). Sudjelujte, dakle, ne samo u aktivnostima u virtualnoj mreži. Već, prije svega, u svom i u životima drugih ljudi. A oni se danas, sviđalo nam se to ili ne, odvijaju i online i offline.

/ Sažetak